top of page

Šta ste posljednji put Maksuz uradili?

  • Writer: Ševala Kurspahić
    Ševala Kurspahić
  • Nov 16, 2019
  • 3 min read

Updated: Nov 17, 2019

U ovoj oluji zvanoj život često zaboravimo na ljudskost i dobrotu. Zaboravimo da nekad trebamo stati i pogledati gdje smo i šta smo i ko je to sve oko nas. Ko je to uistinu oko nas i uz nas? Koliko pružamo drugima i kakav je kvalitet onoga što pružamo? Kolika je važnost i posebnost baš u sitnicama koje pružamo i našim bližnjima a i potpunim strancima?


Zato smo pitali ljude različitih generacija da nam ispričaju šta je to neko maksuz uradio za njih, ili šta su oni maksuz za nekoga uradili a što im je ostalo urezano u pamćenje i čega se rado prisjete. Donosimo vam tri predivne priče u nastavku bloga.


"Nana je maksuz pred svaku zimu odlazila u svoje rodno selo, iako više ništa je nije vezalo za njega. Tu je od neke starice kupovala posebnu vunu, čak znam da joj je uvijek mnogo vise plaćala nego što ta vuna i vrijedi. Od te vune bi mi pred svaku zimu plela pape kako bi me sačuvala od hladnoće i prehlade. Uvijek bi mi govorila da se sve sa nogu "navuće". Kao maloj mi se uopće te pape nisu sviđale jer nisu bile ni šarene niti su imale cvjetiće, pa nisu bile nešto posebno ni moderne. Nana je za to saznala i na iste pape mi je počela prišivati i šarene cvjetiće. I naravno da sam ih nosila. Nana više nije među živima ali pape jesu i cvjetići na njima koje je radi mene maksuz prišivala. Sada svega toga se prisjetim vrlo rado, jer to je nešto što mi je iz čiste ljubavi pravila, i posebno samo za mene." (Amela, 29)



"Možda će nekome ova priča biti čudna. Ima tome sigurno više od dvije godine. Poslije napornog dana obično bih izlazio na balkon, sjedio i odmarao gledajući na brežuljak sa drvećem i slušajući cvrkut ptica. Počeo sam primjećivati da se tu sastaje jedan simpatični tinejdžerski par. Uvijek su bili nasmijani i sretni. On bi joj uvijek donosio neke sitne poklone a ona bi svaki put skakala od sreće i grlila ga. Bilo ljeto, bila zima oni su se uvijek sastajali i zajedno sjedili na zemlji ili na njegovoj dukserici i gledali zalazak sunca. Srce mi se uvijek punilo nekom toplinom kada bi ih vidio. Pomagali su mi da se prisjetim svojih mlađih dana, da se prisjetim koliko je nekoga lijepo voljeti i tu ljubav pokazati, nekoga obradovati i usrećiti sa sitnicama. Kako sam oduvijek volio raditi sa drvetom, odlučio sam da im napravim klupu. Tako sam i učinio. Uzeo sam materijal i napravio je te sam je ujutro i postavio na njihovo mjesto gdje bi sjedili. Nisam bio tu kada su je prvi put vidjeli ali sam neki dan vidio da su urezali srce i svoje inicijale. Puno je srce čovjeku kada nešto maksuz napravi i kada to ima svrhu i kada se koristi. (Mehmed, 47)



"Kako sam živjela ubrzanim životnim tempom, porodica, djeca, pokušavaj stvoriti karijeru dok si mlad i usput održavaj sve to u nekoj ravnoteži jednostavno mi se sve odrazilo na zdravlje. Oslabila sam ali i dalje nisam mogla napraviti pauzu i da se pobrinem za svoje zdravlje. I tako čekajući djecu da završe sa školom upoznala sam mnoge roditelje. Jedna od roditelja Emina me je uvijek pažljivo slušala i zainteresirala se za moje zdravlje. Nisam ni slutila da će mi početi donositi svaki dan po flašu domaćeg cijeđenog soka koji bi ona pravila maksuz zbog mene. Nije prihvatala novac, nije prihvatala niti jedan način na koji bih joj se mogla tada odužiti. Uvijek bi mi govorila kako je zdravlje najbitnije i kada neko nema vremena a ni mogućnosti da se brine za njega uvijek mu drugi mogu i trebaju pomoći. I usitinu tako možda nekome sitnica, ali meni krupna stvar je poboljšala zdravlje. Emina se odselila sa porodicom u drugu državu, djeca su nam škole završili. Emina mi svake godine dođe u posjetu, a ja u znak prisjećanja svaki put napravim domaći sok po njenom receptu i skupa se smijemo mladosti i ludosti. I pijući taj sok sa Eminom shvatam koliko sam zahvalna njenom soku kojeg je svaki dan pravila jednoj neznanki, jer da nije bilo nje i njenog soka možda ta neznanka ne bi bila sada gdje jeste i možda se ne bi osjećala ovako zdravo kao danas. Sitnice nekad život znače." (Zlata, 52)



foto: Aida Slamnik

A šta ste vi posljednji put za nekoga maksuz uradili? Pišite nam svoju priču i širimo dobra djela!



 
 
 

Comments


© 2019 by Ševala Kurspahić

bottom of page